FELON: Jasno, nečujno, a suviše glasno (Slušaj najglasnije, 2011)Kako smo nedavno pisali o debitantskom EP-iju Felona u rubrici 'Demo izvođači 2011., 1.dio', istu ćemo ponoviti sa nekim sitnim prepravcima i dodacima. Naime, riječ je o posve istom materijalu na kojega je još nadodano 5 novih kompozicija.Kantautorski solo projekt gitarista i pjevača Denisa Kataneca iz Zagreba je vrlo zanimljiv kratki EP koji nastavlja lijepu tradiciju domaćih akustičara sklonih ka sofisticiranim tekstovima i relativno jednostavnim glazbenim formatima na pragovima americane. Ovo je njegov prvi kompletan album koji slijedi formulu uspješnog "August EP" (2011, d.i.y.), a pripomogli su mu stanoviti Howard Hule (bubnjevi, klavijature, bas, produkcija) i Marko Kalčić (bas, udaraljke, mastering i studijska priprema). Pjesme su mu jednostavne i minimalističke s ritmičkom potporom akustične gitare i povremenim melodičnim backgroundom klavijatura i električne gitarske distorzije, a tekstovi su vrlo interesantni. Felon naime sastavlja jedan vrlo otkačen mozaik u kojem isprepliće patetiku s ironijom, realizam sa sanjarenjem, a frustracije sa egzibicionizmom što posebno dolazi do izražaja zahvaljujući njegovom vokalu kojim improvizira tegobni, poluplačljivi i gnjecavi brit-pop šlih. Ako ćemo pravo, u kombinaciji s vokalom i tekstovima, materijal je neka čudna mješavina Balaševića, Morrisseya i Jarvis Cockera (pa i Sam Duckwortha alias Get Cape.Wear Cape.Fly); momak je očito već u samom startu pronašao idealnu indie-pop/ americana formulu iako nije naročiti pjevač. Štoviše, namjerno falša, boja mu je loša, pokušava uhvatiti melodiju, no baš u tom grmu leži zec. S brljaško-hrapavom tradicijom wiskeya i ćaknutih tema koju su nasljedili svi njegovi neo-cowboy uzori zagrljeni sa akustarom pokušavajući uhvatiti djeličak kreativnosti Johnny Casha, Gram Parsona, Neil Younga, Son Volta, Wilca, Uncle Tupela..., Felon je ponudio svoju domaću 'stočarsku' priču o kućnim životinjama (pas, mačka, magarac) i dogodovštinama iz uske porodične i emotivne okoline. Stihovi su mu zagonetni i sofisticirani, te svojim poetski opaljenim egzibicionizmom u kome se provlači realizam, ekspresija i nadrealizam uvlači slušatelja u istraživanje značenja tko je bio dotični August (brza uvodna "August"), dok preostale teme unatoč relativno zvrkastim stihovima govore o tri vitalne seksističke (dez)orijentacije - bračnoj nevjeri ("Sunčev bles"), homoseksualnosti ("Prijateljstvo") i incestu ("Tata kaže"). Pet novih, naknadno dodanih pjesama su pak različite teme o turobnim socijalnim kompromisima ("Posljednji stih", "Capablanca"), emotivnim utočištima kao idealnom bijegu od problema ("Dan"), ljubavnoj nevjeri ("Odluka br.1") i individualnim preokupacijama ("Svima treba san").Ovaj kraći album od 35 minuta ima koncept i vrlo mračnu fabulu mada to u prvi mah ne izgleda tako. Iza svih ovih, naoko zafrkantskih stihova, stoji priča o veoma kompleksnoj životnoj situaciji gdje klinac odrasta prepušten samom sebi dok mu otac ševi susjedu i vlastitu kčerku, a u sve to se upliće i jedan drugi, stariji klinac koji sve to doživljava kroz nešto drugačije prizme gledišta. Poprilično umobolna satira upakirana u stanovite natruhe americane mogući je nagovještaj novog domaćeg kantautorskog iznenađenja kome za sada najbolje leže stihovi. Međutim, kako god, najuspjelije pjesme su mu one koje su se pronašle na EP-iju, tako da je dojam sa ovih 5 nadopuna blago razočaravajući i evidentno je album kao takav sastavljen ishitreno. Za naredni dugosvirajući rad očekuje se daleko više...ocjena albuma [1-10]: 6horvi // 07/07/2011