DDR - Diskografija Opa! Ekipa ovog indie-rock kvarteta iz Istanbula se nakon zadivljujućeg uspjeha na američkoj KZSU top-listi 2007. s albumom "DDR" (Slušaj najglasnije, 2006) odlučila da sve svoje materijale prepusti Zdeni na distribuciju. DDR kako sami tvrde spadaju u post-punk bandove, a nadahnuće su crpili iz širokog opusa utjecaja koji neminovno povezuje mahom sve sukladne izvođače iz takozvanog 'no-wave' kruga. Spominju popriličan broj utjecaja, a valja izdvojiti one koji su najočitiji. Prije svega to su Joy Division, Neu!, Roxy Music, Wire, Velvet Underground, The Fall, Can, P.I.L., Suicide, Pere UBU, A Certain Ratio, Black Flag... kao stare i neizostavne tekovine, a od '80-tih naovamo ta lista je poduža (od Sonic Youth, Wedding Present, Cocteau Twins, My Bloody Valentine, JAMC, Pixies do Nirvane, Mogwai, Wilderness, TV On The Radio...). Svi navedeni izvođači i njih još barem dvaput toliko kreirali su glazbeni profil DDR čije se ime na turskom jeziku kaže Doug Almanya ('demokratska Njemačka'). Također vole izdvojiti da ih je impresioniralo proučavanje socijalističkih spisa Karl Marxa, no koliko to ima utjecaj na njihov svjetonazor ne bih mogao reći jer se u turski jezik kojeg koriste razumijem isto kao i u arapski. Međutim, turski jezik u njihovom kontekstu je vrlo pjevan i zvuči egzotično poput izmišljenog jezika islandskih Sigur Ros. Vrlo fino i u njihovom izrazu nenapadno. Prema njihovim diskografskim radovima koji su svi mahom realizirani kao d.i.y. izdanja može se zaključiti da su počeli s radom negdje početkom 21. stoljeća, trenutno se u postavi nalaze Cihan Cinemre (bas), Can Batukan (gitara, vokal), Deniz (bubnjevi) i Bora (klavijature i her sey), a kroz proteklih 7-8 godina rada u sastavu su bili Murat Babalik (bubnjevi), Uner Altay (bubnjevi, gitara, vokal) i Cem (gitara).[ ]DDR - Post-Technik (2008, Slušaj najglasnije) Ovo je prvi zvanični dokument sastava iz 2002. godine gdje se kroz 8 kompozicija u trajanju od svega 21 minute predstavljaju kao demo-band sklon minimalističkim melodijskim potezima u opskurnom, ali upečatljivom stilu. Najuspjelije skladbe su uvodna "A poem (Fiorella)" u ležernom plesnom pop-rock tonu s prelamanjima Sonic Youth, MBV i shoegazer melodičnosti sanjivog vokala, te "Kirimizi" gdje su umjesto bubnjeva koristili ritam mašinu i zvuče kao Beta Band (pjesma ima veoma lijepu indie-rock melodiju). Posebnost plesnijeg tempa predstavlja "Stuka - appears just like anything else" kojoj je očito za glavnu bas dionicu kao nadahnuće poslužio "Isolation" (Joy Division) gdje su se poigrali s lo-fi produkcijom, zamagljenim distorziranim vokalom i kraut-rock ostavštinom na blagi noise način. Jedina je šteta što pjesma traje nešto manje od dvije minute. Ostatak materijala čine vrlo sjetne i elegične, uglavnom kratke instrumentalne skladbe nadahnute ambijentalnom glazbom gdje valja izdvojiti instrumentale "Ronald Reagan" (poput miksa lo-fi Galaxie 500 i Radiohead) i završni "Squier" koji neodoljivo asocira na lagani psycho-space Spacemen 3. Ovako kratki i jednostavni demo rad u Turskoj koja je prebogata zemlja s raznolikim rock izvođačima vjerojatno nitko nije primjetio, ali na njemu se osjetila specifičnost izraza DDR koja će 5 godina kasnije biti prepoznata i u Americi. Ocjena (1-10): 4